Riznica i rušnica

Prije više godina, nakon predavanja u jednom (namjerno neimenovanom) gradu, prišao mi je organizator i predao mi omotnicu s napomenom: „Ovo je naš rizničar pripremio za Vas.“ Otvorivši kuvertu, vidjela sam sramotan honorar, no nije to bio i najsramotniji koji sam primila. U tom gradu riznica je očito bila siromašna, a odnosila se na blagajnu i blagajnika. Dakako, to su tek kasnije izvedenice, pa pođimo redom i od početka!

Ni riznica nije početak. Početak je riza. To je ruho, odjeća, poglavito svećenička. Naziv je to za dugu haljinu s rukavima, koju u svojem opsegu malom, ali vrlo sadržajnom, Pomodnom rječniku opisuje dr. Vinko Esih (1954). Rječnik je daleko od pomodnosti, on je u ono divlje poratno vrijeme objašnjavao mnoge odjevne predmete, gotovo zbrisane iz građanske prošlosti, pa stoga i sve nerazumljivije. Riza je, piše autor, rasporena na vratu do struka, nabrana u skutima i seže do gležanja, a nose je i pravoslavni i katolički svećenici te redovnici. Riza je isto što i mantija, duga svećenička i redovnička halja, obično u crnoj boji, no može biti i u nekoj drugoj (bijela, smeđa). Katkada znači isto što i stola ili štola (grč. stolé), a nekoć je to bila duga gornja haljina grčkih i rimskih gospođa, bogatih patricija, pa i kraljeva, potom i svećenika. Isprva je pokrivala cijelo tijelo, a kasnije je ostao samo uski vezeni rub u bojama (dug 2,5 m, širok 8–10 cm), na koji je preneseno ime cijele halje. U njemačkom je Rise velika marama kojom su se omatale gospođe, pa se značenjem približila kopreni i velu.

U povijesti slavenske pismenosti traktat Crnorisca Hrabra (9–10. st.) O slovima ključan je dokument koji govori o stvaranju (misli se) glagoljice i počecima pismenosti među Slavenima. Crnorizac je kao pismen čovjek bio redovnik koji se od ostalih razlikovao svojom crnom odjećom, rizom.

Riznica je, dakle, bila spremište riza, ruha, prije svega crkvenoga. No kako su i dijelovi te odjeće nerijetko bili vrlo bogato ukrašeni, pa i protkani zlatnim nitima, riza je bio i komad čohe, darovca, sukna, pa i vez, a na Baniji se igla kojom se to vezlo zvala rizarica. Tako je riznica sve više postajala ne samo odlagalište odjeće nego i mjesto čuvanja drugih dragocjenosti (kaleža, pokaznica i dr.).

Tezoro, dukati, blago, nad kojim opsesivno strepi Držićev Skup, govori da je riznica, tezaurus, spremište svekolika blaga i dragocjenosti, pa tako i novca. Odatle veza riznice, rizničara i blagajne, blagajnika. Blago i jest ono što je dobro, bogatstvo (to su nekoć bile i životinje), sreća (prasl. *bolgo), pa onda i blagoslov. Blagosloviti znači dobro govoriti (bene dicere), hvaliti, slaviti, zazvati na koga neko dobro, odobriti neki čin (zapečatiti, amenovati što). Za blagajnu postoji i izraz kasa (njem. Kasse od tal. cassa, blagajna i škrinja), a to se razvilo iz lat. capsa, posuda, škatulja, pa i džep.

No vratimo se ruhu! I necrkveno se negdje čuvalo. Danas je ormar (ugrađen, što manje vidljiv) najčešće spremište za odjeću, no preteča mu je bila rušnica, škrinja ili sanduk za ruho, koja je mogla narasti i do samostalne sobe. Jasno je da je nekamo morao stati bogat miraz, dota, jer koliko je djevojka imućna, gledalo se i po tome kakvo joj je zlameno ruho, kajkavski od mađ. jegy-ruha, što i znači miraz, dota, prćija, pa je ruvarica bila žena koja ima mnogo ruha, a rušan onaj koji ima na sebi dobro ruho, koji se dobro nosi, no kako je u svečanoj odjeći prevladavala crna boja, rušan znači i onaj koji je u rušidbi (koroti), pa nosi crninu. Rušničarka pak nije morala ni za kim žaliti, bila je to žena koja trguje starim ruhom, a u jezično posebnoj Bednji rušica je bila plahta kojom se zaogrće žena kad ide od kuće. Bez znanja osnovne riječi ruho i Slavonci mogu ispasti ludi, jer ondje rušiti se ne znači samo da nešto ide u propast, nego i odijevati se, lijepo se oblačiti, opravljati se (oprava), a narušiti se opskrbiti se ruhom.

Dakle, rušnica je nekoć bila i posebna soba za odlaganje rublja, ali i drugih odjevnih predmeta. Ona je hrvatsko ime za garderobu. Izraz je bio čest u kazalištu, pa ga bilježi i Đurđa Škavić u svojem Rječniku kazališnog nazivlja (1999). Garderoba pak ima toliko značenja da joj je paleta vrlo razvučena, a često pokazuje i gubitak građanskoga stila života. Podrijetlo joj nije sporno: od fr. garde-robe, ostave za odjeću (fr. garder, čuvati + robe, odjeća, haljina). Može značiti i ormar za odijela, ali i mjesto za odlaganje ogrtača, kišobrana, šešira, kaljača. To su oni gumeni nazuvci u kojima se (često prljavima od snijega, bljuzgavice, pa i blata) nije ulazilo u domaćinov salon ili dnevnu sobu. Ostavljali su se u garderobi. Gosti su u primaće sobe ulazili u čistim cipelama i nisu se trebali izuvati i uskakati u šlape. U javnim zgradama (kazališta, koncertne dvorane), ali i u boljim kavanama, garderoba je za posjetitelje bila obvezna, a glumci su se u svojim umjetničkim garderobama presvlačili i dotjerivali za predstave.

Nekoć se putovalo s mnogo više prtljage nego danas, pa se ona do nastavka puta mogla ostaviti u prtljažnici ili kolodvorskoj garderobi. Bili su mi simpatičniji ljudi zaposleni na čuvanju tih stvari nego pretinci pod ključem (što je lopovu u to provaliti?!). Takvih je pretinaca sve više i po robnim kućama, a bilo ih je i u školama, no znam da se od njih u mnogima i odustalo. Školski su se pretinci zvali jednostavno ormarići, no možda ih pomodno strano ime (lockeri) bolje zaštiti od pretička energije obijesnih učenika (malo se šalim).

Konačno, garderoba može biti i zaliha odjeće koju tko posjeduje (ljetna, zimska, nova, staromodna, sportska, večernja, svečana) sve do rita. Od svih njih najviše cijenim onu udobnu u kojoj se dobro osjećam.